(Simpozijum
NOVA URBANOST / Globalizacija tranzicija, Beograd Novembar 2007 (pod pokroviteljstvom Društva urbanista, Urbanističkog zavoda, Skupštine grada, Kabineta glavnog arhitekte)
Slika:http:worldbridgemedia.com/blog/2007/03/20/globalopolis
[GLOBALOPOLIS – NASELJE BUDUĆNOSTI] Srdjan Gavrilovic dia
DOMAA - DOM
ARHITEKAT
A, Beograd
(autor zadržava sva prava - all rights reserved)
Pojam: Globalizacija, „Globalisation“, „Mondialisation“, „Globalizacion“, „Globaliesirung“
1. Geneza ideje i pojma / Stanovati znači biti
Globalizacija u antropološkom i civilizacijskom smislu jeste pojava koja ima svoj „kod“ razvoja od najranijih civilizacija, preko arhaičnih društava, starovekovnih imperija do modernog svetskog poretka. Svoj vrhunac doživljava industrijskom revolucijom i kolonijalnim ekspanzijama a najveći polet se javlja od sredine XIX veka pa do danas.
U najprimitivnijem neolitskom naselju kuća je bila nešto više od pukog “skloništa“. Njeno ognjište je bilo stecište obreda ali i mesto gde se pripremalo jelo. U njenom centru su sahranjivani ukućani kao deo rituala ili kosmogonskog shvatanja života. Starovisokonamačka reč za graditi „buan“ značila je stanovati – stara reč “bauen” kaže da čovek “jeste” ukoliko stanuje. Načina na koji čovek “jeste” na zemlji zapravo je stanovanje! Stanovati znači, dakle , biti. Formiranje rimskih „insula“ bilo je prvi začetak stvaranja maksimalnog profita iz bednih zgrada i prenatrpanog prostora. Tu se formira „logica contra“ suštini bitka i kuće u gradu.
U svom tekstu “Uloga malih gradova”. Konstantin Doxiadis, u delu koji govori o evoluciji gradova, postavlja pitanje razvoja dinamičkih gradova. Postavlja pitanje hoće li oni apsorbovati sve u sebe – kompletnu populaciju na zemlji i našu celovitu vitalnost dok ne ostanu sami? Da li je to cena ka “suštini bitka”? Stari Grci su govorili da “samo Bogovi znaju budućnost; ali mudar čovek vidi sutrašnjicu”. Koliko smo mi danas mudri? Koliko se danas otvara pitanje urbanog u okviru globalnog i kako globalno deluje de facto na urbano i obratno da li postoji takva sprega? Doxiadis, vrlo verovatno zato što pripada ovom korpusu “mudrih” u svojoj knjizi “Arhitektura u tranziciji” sada već davne 1963. godine otvara pitanje tranzicije analizirajući na samom početku probleme koji se konfrontiraju struci navodeći neke koje imamo i danas. Navodi industrijalizaciju kao osnovni element arhitektonskog oblikovanja u smislu “industrijalizacije arhitekture”, navodi akademske principe koji ne korespondiraju sa problemima na koje nailazimo u praksi, postavlja problematiku lokalnih problema u ravan uticaja i zavisnosti od internacionalnih tokova i zaključuje kako najdublje pitanje koje se konfrontira sa arhitektama nije kako će arhitektura izgledati na kraju već čemu će služiti i kako!
2. Elementi procesa globalizacije
Globalizacija predstavlja sistem složenih procesa na svetskoj društveno-političkoj i ekonomskoj sceni.Ono što se nameće kao pitanje jeste predstavlja li globalizacija stvaran istorijski proces ili se radi o nekakvoj vrsti ideološke konstrukcije formirane u okvirima globalnih elita moći koje imaju veliki društveno politički i ekonomski uticaj. Karakteristika osnovnih elemenata globalizacije i jeste formiranje jedinstvenog sistema u okviru koga je moguće vršiti kontrolu tih procesa. Pojedini autori posmatraju globalizaciju kao „puki opis stvarnosti“. (Džonatan Fridman), neki je opisuju kao „projekat“ vezujući ga prvenstveno za rad neo-liberalnih grupa (Burdije, Čomski, Suzan Džordž), ali za naše istraživanje, možda je najbitnije istraživanje Entoni Gidinsa koji globalizaciju izvodi direktno iz procesa modernizacije smatrajući da modernitet direktno vodi globalizaciji posmatrajući postmodernitet kao „visoki modernitet“. Kellner takođe posmatra odnos između postmodernizma i moderniteta u okviru koga za moderniste globalizacija predstavlja proces standardizacije i homogenizacije (setimo se primera Ozarenog grada, pojedinih uputstava CIAM-a i Atinske povelje te posleratnih obnova i stvaranja „novih starih gradova“) dok je za postmoderniste to izvor hibridizacije koja stvara složenosti u okvirima društvenih odnosa ali i u ravni formiranja obrazaca grada kroz postmoderni urbanizam. Globalizacija „teži unifikaciji samo sa „maskom raznolikosti“ dok je modernitet u znaku unificiranja i koristi globalizaciju kao sredstvo koje je po svojoj „tehnološkoj uniformizaciji“ različito od društveno sistemske globalizacije.
Osnovni elementi globalizacije mogli bi se definisati kao:
- Stvaranje globalne ekonomije i kontrole protoka novca i roba koji vode ka sve zgusnutijoj mreži i povezanosti elemenata u okviru raznorodnih
sistema i društvenih obrazaca – koncepata formiranja prostornih obrazaca koji se dislociraju iz svog „prirodnog okruženja“ u neko novo okruženje uz minimalne troškove sa maksimalnim učinkom – profitom.
- Informatička revolucija i otvaranje mogućnosti za „parametarsko
projektovanje“ te njeni prateći elementi „ekspozicije“ „ka“ i u odnosu
„na“ učesnika i posmatrača u procesu „proizvodnje“ kuće, trga, grada.
- Kosmopolitska kultura kao cilj ili sredstvo za „pripadanje“ tokovima i
globalnim procesima te formativne odrednice u prostornom smislu koje
utiču na sklop, model ili „modul“ novog prostornog obrasca koji svoje
osobenosti deli sa već postojećim obrascima primenjenim na drugom
mestu ali u isto vreme ili pak uz malo vremensko „odlaganje“.
- Rasprostiranje istih formi industrializacije, ekonomije, kulture.
3. Demitologizacija kao element procesa
- Grad koji je ponovo u središtu pažnje zapravo nema sigurnu definiciju. Iako postoji nekoliko desetina hiljada godina kao pojam mi još uvek ne znamo kako da ga definišemo. Tek se postavlja danas pitanje – šta dolazi posle grada? U procesu globalizacjie – kao osnovne odrednice u
vremenskom preseku „sada“ mi tragamo za formom koja ga prati ali problem jeste u transformaciji ideje na oblik u ovom slučaju mnogo izraženiji nego u drugim slučajevima. Termini „Vrtni grad“, „Utopijski grad“, „Ville Radieuse“, „Citte Industrielle“, „Grad parabola“, „Bobuk
grad“, „Plug in city“, „Hodajući grad“, „Archigram 4“, „Futuristički grad“, “Dinamički grad“ itd., imaju i svoj formalni prikaz dok put na kome se nalazimo u ovom „preseku“ koji teži da čitav jedan planet pretvori u grad ili clustere gradova te samoga sebe poništi u svojoj suštini nema imena – neće se zvati Kosmopolis kako su to predlagali stoički filozofi, ali plašim se niti Ekumenopolis, univerzalni grad čoveka, ekistički univerzum koga predlaže Doxiadis kao meru ili interdisciplinarni trud ka odgovarajućem konceptu i inplementaciji ideja vezanim za ljudsku naseobinu, već sam pre shvatanja da se krećemo ka manje atraktivnom nazivu – Ideopolis; grad ideja u kome se povezuju znanje, preduzimljivost, povezanost i kvalitet u cilju postizanja dinamične ekonomije ili Globalopolis koji zapravo „dekonstruiše“ savremeni prostor pozicionirajući ga u prostoru „između“ stvarnosti i iluzije. Stvarnost je „merljiva“ dok je iluzija „lična“ i „osobena“. Plašim se mogućeg modela tipa Heiligendamm Land. Moderan čovek ni izbliza nije svestan identiteta svog grada danas – niti vlastitog identiteta, otrgnut od mita, koji sam po sebi vodi i okreće pojedinca ka različitostima koje su suprotne od ideje „unifikacije“ procesa, društva, ekonomije. Zoran Vidojević navodi da globalizacija sadrži pored ostalih stvari “objektivizaciju jedne ideje” i jednog mita – ideje i mita svetskog slobodnog tržišta.” Čini mi se da se mitologizacija zapravo baš u ovoj tački “demitologizira”! U trenutku kada čovek više ne predstavlja centralnu tačku “kompozicije” društva već se težište pomera od centra ka periferiji formirajući novu axis mundi civilizacije u cilju iniciranja procesa koji predstavljaju trijumf pragmatičnosti u odnosu na intuitivno ili mitsko - logosa u odnosu na drugačiju pripovednu osnovu mitskog. Okretanje modernog društva ka čistom logosu predstavlja početak kraja mitologije. Ničeova maksima “Bog je mrtav” iz 1882 dobija svoju potvrdu kroz Maljevičevsku belinu podstaknutu tvrdnjom “Bog (ni)je zbačen” a formalno postoji kroz celi XX vek u simbolu “rečitosti beline” ili “manje je više". Iako na prvi pogled deluje neobično gubljenje odnosa modernog čoveka sa suštinom grada ili arhietipom grada, to razara pojam grada baš u njegovoj suštini i čini ga bespredmetnim. Belo na belom ili crno na crnom, Maljevičevska tvorevina jasne ideje ali bez tradicionalne konture, čak niti omeđene igrom svetlog i tamnog. U daljem to vodi ka „simboličkom siromaštvu“ i upućuje direktno sa ciljem jasne i nedvosmislene prepoznatljivosti. „Čiste forme su lepe forme“ tako sa sobom nose i „unificirano i serijski“ kao pridev a potpuni proces naziva se demitologizacijom“ pošto kada nestane mita nestaje i grada. Aristotelovski model ili princip, po kome se razlikovao od Platona, upućuje da grad nije mogao rasti do u beskonačnost a da se sa time ne uništi ili ne stvori novi tip organizacije za koji treba pronaći odgovarajuće strukture u manjoj razmeri uklopljene u još širu celinu. Tako, Čajldova „Urbana revolucija“ u uslovima globalizacije teži ka „Urbanoj evoluciji“ u formalnom, prostornom estetskom i etičkom smislu.

/Heiligedamm – (prev.) Sveta brana - Ograđeno zemljište ogradom visine od nekoliko metara u Nemačkoj koja je postavljena prilikom posete Džordža Buša samitu „G8“ 2007. godine. Dodatno obezbeđene izvršeno je policijskom prismotrom, avaksima iznad lokacije i podmornicama sa morske strane!/
“Mi još trgamo za junacima. i Elvis i princeza Dajana pretvoreni su u instant mitska bića, pa čak i u obrede verskih kultova (…)”
[15] Mitovi su nam potrebni kako bi izgradili i redefinisali duhovni odnos – viši odnos koji se kao takav transponuje u prostorne obrasce. Mit vezuje čoveka za zemlju u onom ontološkom smislu a ne postavlja je pred čoveka samo i isključivo kao resurs. Ako ne prihvatimo mit kao jedan od mogućih obrazaca zaista ćemo posetiti vrlo skoro T.S. Eliotovu Pustu zemlju, kako to navodi K. Armstrong.
4. Generisanje grada
- Generički grad nema granicu. On nema formu. On je amorfan u onom
obliku i smislu koliko sami možemo da ga zamislimo amorfnim. On jeste
živa struktura ili tekstura utkana u strukturu na kojoj se nalazi i iz koje
„crpi“ sokove života. Ljudi u tom gradu jesu slobodni u onom stepenu i na način na koji samo postavljaju pitanje i uslov slobode. Ako je sloboda mogućnost komunikacije onda su svi slobodni a ako je sloboda mogućnost šopinga onda je ona određena nizom uslovnih „refleksa“ sredine koju čini takav grad. Dispozicija svega onoga što čini takav grad savršeno je logična - prateći „trendove“ i „parametre“ te ako se ukaže prilika kuća se prevozi sa jedne na drugu lokaciju te kao takva mora imati tačno utvrđeni gabarit i elemente organizacije u funkcionalnom smislu. Grad generisan na ovaj način jeste grad koji je „ostao“ bez istorije ili je „postao“ bez istorije baš kao što i funkcije u tom gradu vode ljudi bez prethodnih iskustava pošto ona nisu u ovakvom gradu „navike“ i potrebe - savršene logike diktirane procesom pažljivog proračunavanja, potrebna. Za ovakav grad zahteva se tolerancija u ravni potrebe. Središte tog (ovog) grada konstantno se održava i razvija, ono se gradi i paradoksalno širi od periferije ka centru. U njegovom centru najskuplja je zemlja ali i to je paradoks pošto svi teže da žive što više od zemlje, na gornjim spratovima gde je pogled vredniji, neobično je stoga da je u takvom gradu najskuplji vazduh. Ulica nestaje u takvom gradu. Trg se formira u pauzama između komunikacije i šopinga. Paradoks je da najstariji deo grada – ako je nešto istorije ili slučajnih slojeva ostalo u njemu, mora postati najmoderniji. Posao je rezervisan za mesto stanovanja a stanovanje je „mehur u modernosti 2“. Tako se stambeni prostori pretvaraju u poslovne a poslovanje postaje stanovanje. Loftovi su kondominijumi građana takvog grada u kome je opsesija za brzinom u komunikaciji veća od egzistenc minimuma. Komunikacije su svuda po površini. Umetnost je periferna delatnost koja je sa platna prešla na bilborde a sa bilborda na ekrane koji su zapravo fasade grada pošto u njemu treba prodati svaki santimetar ( Ne vraćamo li se na Aaltovu tvrdnju da je njegov modul 1 cm?).
5. Forma grada – studija primera
- Novom procesu ne odgovara „nova stara“ forma. Nova forma je skupa.
Ona je „rezervisana“. U okvirima procesa koji mi sada definišemo ovde a
koji u svetu traje već nekoliko decenija unazad i sada doživljava svoju punu snagu suočavamo se sa činjenicom bipolarnosti iskustva u odnosu na proces. Sa jedne strane jedni globalizaciju vide kao proces koji je spontan a sa druge strane kao proces koji je isključiva dominacija jednog dela sveta nad drugim. Takav proces ipak ima svoje elemente i pojavne oblike. Oni se danas, zahvaljujući širokoj lepezi tehnoloških postupaka i mogućnost, otvaraju pred konzumentima prostora u različitim pojavnim formama. Najčešće, generisane čistom logikom profita ali ponekad i sa zahtevanom posebnošću od strane investitora. Znak je važniji od arhitekture. Budžet vlasnika ogledalo je takvog principa. Nova arhitektura sa svojim „prostornim senzacijama“ niče za dan. Ona je opredmećena realnost jednog procesa čiji elementi prate logiku opšteg. Ne postoji
preklapanje slojeva niti isčitavanje vremena. Sve je kratkotrajno – izgradnja, projektovanje i na kraju konzumacija. Zahvaljujući tehnološkom napretku ono što je u prvoj polovini XX veka predstavljao ekspresionizam u svom laboratorijskom smislu sada postaje opredmećena
realnost. Kristalna palata nikada nije bila bliže svom konačnom obliku
ego danas. Ono što je Hermanu Finsterlinu bio samo san, životna težnja, danas je Frenk O. Ghery uobličio zahvaljujući tehnološkom napretku na prvom mestu. Opet, istorijske sredine okreću se ka revitalizaciji graditeljskog nasleđa. Kroz urbanu renesansu praćenu idejama “Novog urbanizma” (Krier, Tagliaventi) čija ideja je prezervacija i formiranje gradova po principima tradicionalnog grada ili grada susedstva (traditional neighborhood) formirana je čitava mreža urbanista koji zagovaraju povratak na tradicionalno a revitalizaciju postojećeg. Sa druge strane sistem kontrole dizajna usmeren je ka tačno ustanovljenom cilju -profitu per se! Razvoj „regionalnih“ arhitektura sve više ustupa mesto globalnom pristupu uređenju prostora – efektima bez čistih estetičkih stavova ali sa stavom potrebe. Grad se razara iz svog centra ka periferiji ili se od periferije kreće ka centru sa vrlo diskutabilnim prostornim obrascima – ako ih uopšte i ima. Sub-urbanizacija se kreće u pravcu determinisanja novih obrazaca za delove grada koji se vrlo često nalaze u centralnim gradskim zonama ali sa osobinama predgrađa. Poput Las Vegasa, naši gradovi sve više udomljuju arhitekturu koja viče „Ja sam spomenik“ -ali spomenik u onom svom iskonskom smislu – prizma od stakla sada okupana svetlošću i pretrpana reklamama. Sve više smo na putu „grada greha“, apoteoze centra greha Michaela Webb-a koji se sastoji od geodezijskih opni i ventilacionih cevi razuđene funkcije prebogatog sadržaja a sve to na jednom mestu! Zvuči kao sjajna reklama za naše „danas“ ali u stvari predstavlja apoteozu ideje kristala mnogo stariju od modernog pokreta koju pratimo sve do arapskih legendi o kralju Solomonu: “Grad u vazduhu podigoše duhovi po Solomonovoj naredbi, a on ih tera da mu sagrade grad ili palatu od kristala od sto hiljada hvati i hiljadu spratova, čvrstih temelja, ali sa vazdušastom kupolom lakšom nego voda; prozirnu, tako da svetlost sunca i meseca prodre kroz njene zidove”.
Zaključak:
Lajbnic je smatrao da je ovaj naš svet “najbolji od svih”. Imajući u vidu činjenicu da je Lajbnicu ovakav princip bio od koristi u fizici – iz njega on izvlači zakon kontinuiteta koji tvrdi da priroda ne čini skokove, tj. da se svaka promena zbiva postupno, možda i samo moramo na kraju krajeva da prihvatimo “postupnost kontinuiteta” razvoja grada. U tom svetlu otvara se pitanje globalizacije kao modela koga treba slediti ili na koga treba odgovoriti kontra merom u vidu “glokalizacije” koja upućuje na prožimanje lokalnih sadržaja globalnim uticajima.
I na kraju krajeva složiću se sa B. Bogdanovićem i njegovom tvrdnjom da “Idealni gradovi moraju imati i idealne građane, drugačije ne može biti – ali kako ih pronaći i gde ih pronaći?”
LITERATURA:
1. „Aspekti globalizacije sa pregledom osnovnih pojmova“, (Beogradska otvorena
škola, Beograd 2003)
2. Luis Mamford, Grad u istoriji, (Book Marso, 2001)
3. Robert Venturi “et al”, Pouke Las Vegasa, (Beograd, 1990)
4 Bogdan Bogdanović, Urbs i logos, (Gradina, 1976)
5. Čarls Dženks, Moderni pokreti u arhitekturi, (Beograd, 1990)
6. Rem Koolhas i Bruce May, S M L XL, (The Monacelli Press, 1995)
7. „Generički grad“, Rem Koolhas, Zarez – hr, br.115, (23.10.2003)
8. Martin Hajdeger, Predavanja i rasprave, ( Plato, Beograd 1999)
9. „Diagram diaries“, Peter Eisenman, Thames and Hudson, 1999
10. Saša Randić, Idis Turato, In Between – a book on the Croatian coast, global processes and how to live with them, Rijeka 2006
11. Kamilo Zite, Umetničko oblikovanje gradova, (Beograd, 2006)
12. „Berlin – new architecture“, (Michael Imhof Verlag, 2002)
13. Stanislav Lem, Povratak sa zvijezda, (Merkur, 1964, pp. 18-24)
14. Kenet Frempton, Moderna arhitektura, (Beograd, 2004)
15. Spiro Kostof ,The city shaped, (Thames and Hudson, 2001)
16. Ljubinko Pušić, Gradovi –znaci vremena, (Novi Sad, 1991)
17. Karen Armstrong, Kratka istorija mita, (Geopoetika, Beograd 2005)
18. Zoran Vidojević, Kuda vodi globalizacija, (IP “Filip Višnjić”, Beograd 2005)
[1] Slika: http:worldbridgemedia.com/blog/2007/03/20/globalopolis
[2] Reč koja se pojavljuje gotovo niotkuda i odomaćuje u svetskom rečniku obeležavajući proces koji oblikuje konture savremenog sveta.
[3] Martin Hajdeger, Predavanje i rasprave: Građenje, stanovanje, mišljenje, (Plato, Beograd, 1999), str. 115-129
[4] Constantinos A. Doxiadis, Small cities role
[5] Constantinos A. Doxiadis, „Architecture in Transition“ 1963, (London Hutchinson and Co.)
[6] Aspekti globalizacije, Dr Vladimir Vuletić :“Rivalski pristupi u uzučavannju globalizacije ( BOŠ, Beograd 2003) str. 51-54
[7] Entoni Gidens, Posledice modernosti, (Beograd 1998) str. 69
[8] Zoran Vidojević, Kuda vodi globalizacija, Institut društvenih nauka 2005, str.34
[9] Ekistika – (gr. Oikizo), formiranje naseobine
[10] Constantinos A. Doxiadis, Ekistics, 1968
[11] Koji „ideju“ ima za cilj
[12] Koji „globlizaciju“ ima za proces
[13] Heiligedamm – (prev.) Sveta brana - Ograđeno zemljište ogradom visine od nekoliko metara u Nemačkoj koja je postavljena prilikom posete Džordža Buša samitu „G8“ 2007. godine. Dodatno obezbeđene izvršeno je policijskom prismotrom, avaksima iznad lokacije i podmornicama sa morske strane!
[14] „Manje je više“ Mies van der Rohe
[15] Karen Armstrong: Kratka istorija mita, (Geopoetika, Beograd 2005) str. 105
[16] Rozmari Hag Bleter: „Ekspresionistička arhitektura i istorija metafore kristala“, Istorija moderne arhitekture – Kristalizacija modernizma, Miloš R. Perović, str. 113
[17] „glokalizacija“ – Izraz koji upotrebljava Roland Robertson
[18] Bogdan Bogdanović, Krug na četiri ćoška, Beograd, 1986, str 18.