
slika: Peter Zumthor - Topografija terora/konkursni rad /, Daniel Libeskind - Jevrejski muzej u Berlinu, Peter Eisenman i Richard Serra - Memorijal jevrejskim zrtvama holokausta, Berlin.
Originalni jevrejski muzej u Berlinu ustanovljen je još daleke 1933. godine na lokaciji u Oranienburg ulici (Oranienburgstrasse) a nacistički režim ga je zatvorio već 1938. godine i nije postojao sve do 1975. dok nije osnovana “Asocijacija za jevrejski muzej” u cilju njegovog obnavljanja i ponovnog otvaranja. Tema koja je zadirala u samu srž holokausta Drugog svetskog rata, tema koja je podelila Berlin još daleke 1933. godine u nekim segmentima i dan danas menja i polariše nemačko društvo otvarajući brojna pitanja te postavljajući Nemačku i Berlin pred uvek jedno te isto pitanje – da li treba od istorije i holokausta u tkivu grada stvarati „kapital sramote“ ili žrtve ubiti „po drugi put“ nedelovanjem u pravcu označavanja takvog kontinualnog trenutka u modernoj Nemačkoj istoriji – holokausta i da li se to pitanje odnosi samo na jevrejsku ili na sve druge populacije koje su stradale tokom Drugog svetskog rata.
„Geoarhitektura terora“ ili ona koja njegov čin opisuje i postavlja pred posmatrače danas razvija se u Berlinu na tri značajne lokacije. Prva, i najznačajnija, čija izgradnja traje i danas jeste „Topographie des Terror – Topografija terora, na lokaciji između nekadašnje ulice Princa Albrehta (Printz Albrecht Strasse), današnje Niederkirchenstrasse, Wilhelmstrasse i Anhalter strasse na kojoj su se u periodu od tridesetih godina XX veka do 1945. Godine i pada Berlina nalazile institucije Gestapoa i SS-a, Štab državne policije i „kućni zatvor“ Gestapoa kao i novoformirana Državna Sigurnosna Agencija sa glavnim kancelarijama. Ovakva koncentracija ustanova, nedvosmisleno je ukazivala na to da je ovaj deo grada predstavljao državni distrikt Nacional Socijalističke partije i državne specijalne policije.
Toporfaphy des Terror predstavlja muzej na otvorenom. Istoimena fondacija, osnovana 1992. godine, odmah nakon osnivanja raspisuje konkurs za objekat muzeja na kome pobedu odnosi Švajcarski arhitekta Peter Zumthor ali sve do 1999. godine, po njegovom projektu, zapravo su podignuti samo temelji objekta na ostatcima podzemnih prostorija za držanje zatvorenika Gestapoa kao i stepenišna jezgra. Zbog nemogućnosti razrešavanja problema fundiranja te rastućih finansijskih problema, sa izvođenjem prvonagrađenog konkursnog rada Petera Zumthora se prekinulo. I iako nesagrađen Zumthorov projekat je interesantan zbog principa koje Zumthor primenjuje u svom projektantskom postupku koga izvodi iz filozofije mesta, umetnosti i literature te brižljivog i pomnog proučavanja lokaliteta na kome postavlja objekat. U svojoj knjizi „Promišljanje arhitekture“ Zumthor navodi neke od svojih principa koji mogu biti preneseni i na datu lokaciju u Berlinu. Pre svega to se odnosi na njegove navode da „za njega objekti mogu posedovati predivnu tišinu koju vezuje za atribute kao što su kompozicija, trajnost, prisustvo i integritet ali i toplina i osećajnost te da objekat predstavlja u svojoj suštini, biće po sebi, te da to biće postaje objekat koji i ne predstavlja ništa drugo već samo biće.“ U tom kontekstu bila je predviđen je i objekat Topografije Terora sa kontinualnom taktilnošću i neprekinutom porukom ka označavanju neprekinutosti panoptikuma smeštenog u literarni okvir, dramatično naglašen prekinutim horizontalama i igrom tamno svetlih traka koje simbolički predstavljaju izlaz iz bezizlaznog limba terora.
Sa druge strane, gradske vlasti Berlina još 1989. godine objavljuju javni anonimni konkurs za zgradu Jevrejskog muzeja. Dok najveći broj radova predstavlja hladnu, neutralnu viziju prostora, projekat Daniela Libeskinda, poljskog jevreja iz Lodza koji je i sam sa porodicom napustio Poljsku početkom Drugog svetskog rata i naselio se u SAD, odmah zaokuplja pažnju svojom cik-cak pokrenutom formom u prostoru koja ubrzo dobija nadimak „Blitz“.
Na 15.000m2 Libeskind razvija jedinstvenu viziju panoptikuma punog strepnje i straha, sa prostorima koji zjape nad prazninom ili prostorima koji i jesu ništa više do puka praznina. Presečena dvadeset metara visokim praznim prostorom – linearnim voidom, kroz kojeg je postavljena instalacija padajućeg lišća Shalecht od čeličnih elemenata, ovaj muzej čeka pune tri godine da postane otvoren za javnost (2001).
Naslonjen na postojeći objekat zgrade suda iz XVIII veka rađenog po projektu Filipa Gerlaha (Phillipa Gerlach), on je postament teškog puta koga prelaze Jevreji u svojoj istoriji lutanja i pogroma koji kulminaciju doživljava tokom Drugog svetskog rata kroz stravični pogrom holokausta. Liebeskind je inspirisan Memorijalnom knjigom (Gedenkbuch) u kojoj su upisana imena stradalih u holokaustu a smatra ga i finalnim aktom nedovršene Schoenbergove opere (Arnold Schoenberg) – Mojsije i Aron te postavlja sekcije muzeja po ugledu na Volter Bendžaminove (Walter Benjamin) sekcije jednosmerne ulice – koja ima 60 sekcija koliko ima i Libeskindov muzej. Spoljašnjost muzeja priča je koja upućuje na svu tragediju Jevrejskog naroda tokom njegove duge i teške istorije. Tanke linije otvora, pokrenute, ukrštene i međusobno ispresecane, markeri krstova na fasadi od aluminijumskog lima zamenjuju fenestraciju drugačijim kvalitetom označavanja nečega, što nije otvor, već trag svetla u enterijeru opterećenom izukrštanim gredama i iskošenim zidovima. Ispred muzeja posađene su masline u žardinjere donete iz Izraela.
Jevrejski muzej u Berlilnu Daniela Libeskinda bila je ujedno i jedna od prvih građevina izvedenih nakon ujedinjenja Zapadnog i Istočnog Berlina.
Možda i najkontraverznija dinamička struktura, utkana u strukturu grada kao trajna memorija koja osigurava svoje postojanje, ne samo svojom monumentalnošću već i prostornim i oblikovnom, geoarhitekturalnom tipologijom pre svega, jeste spomenik Jevrejskim žrtvama holokausta, zajedničko delo arhitekte Pitera Ajzenmana (Peter Eisenman) i skulptora Ričarda Serae (Richard Serra) koji se nalazi na „ničijoj zemlji“, na prostoru između trga Potsdamer (Potsdamer platz) i Branderburške kapije.
Smešten u sam epicentar zbivanja u berlinskom centralnom ringu ovaj monument zapravo je i dan danas predmet rasprave i žučne polemike intelektualnih i političkih krugova Nemačke. Iza ideje ovakvog poduhvata nalazila se decenijska debata o opravdanosti ovakvog postamenta u gradskom tkivu tako da je usvojeno rešenje zapravo konačno usvojio Nemački kancelar Kol (Helmuth Kohl) nasuprot brojnih reakcija protiv takvog prostornog gesta.
Projektom je predviđen lavirint od 4.100 kamenih blokova – stela – koje bi zauzimale površinu od oko 180.000m2 ili dva fudbalska igrališta bez ikakvog jasno definisanog ulaza, izlaza, centralnog dela ili dijagonale. Cela kompozicija postirana je tako da je omogućen prolaz samo po jednom čoveku između redova i kolona u trenutku duž linije kretanja sa primarnom željom da se stvori osećaj izolovanosti, dezorijentacije i povredljivosti. Predviđena visina blokova bila je u početku predviđena na visinu nešto veću od prosečne visine čoveka ali je reakcijom kancelara Kola ona ipak na pojedinim mestima smanjena a naknadno i razigrana. Rezultat je bilo Seraino napuštanje tima uz obrazloženje da ovakav koncept narušava osnovni umetnički i prostorni koncept monumenta.
Hrišćansko demokratski gradonačelnik Eberhard Dipgen zastupao je stav da će ovakav spomenički kompleks trajno obeležiti Berlin i u njemu ostati kao neka vrsta „kapitala sramote“ za sve buduće generacije dok je grupa vodećih nemačkih intelektualaca, među kojima je bio i vodeći nemački pisac XX veka Ginter Gras (Günter Grass) smatrala da od takvog spomenika treba odustati u celosti! Pri ispitivanju javnog mnenja građani Berlina su se podelili na pola. 44% bilo je PROTIV a 46% ZA podizanje ovakvog monumenta u samom centru grada!
U nešto svedenijoj formi, Ajzemanov i Serain projekat ipak je izveden a na intervenciju Mihaela Blumentala (Michael Blumentahl), bivšeg američkom ministra finansija i Karterovoj (Jimmy Carter) administraciji, koji je tada bio direktor Jevrejskog muzeja Daniela Libeskinda i činjenja niza ustupaka nesaglasnim stranama.
Ostaje otvoreno pitanje geoarhitektoničnosti ovih prostora. Sva tri prostora okreću se sličnoj ili donekle istoj temi. Postavlja se pitanje potvrde i drugih žrtava i postojanja „drugih“ a ne samo Jevrejskog korpusa i holokausta nad njime. Postavljaju se pitanja imena žrtava i njihovo označavanje na nekom od naznačenih objekata. Postavlja se pitanje postavljanja takvih sadržaja na prestižne gradske lokacije, lako dostupne javnosti i u neposrednoj blizini velikom broju turista koji pohode Berlin danas ali i pitanje da li će baš ti i takvi označitelji jednog vremena biti elementi označujućeg lanac u budućnosti Berlina.
Ispred Berlinske opere (Schauspielhaus) koju je projektovao Karl Fridrih Šinkel, 1818-1821 (Karl Friedrich Schinkel), na trgu Žandarmerije (Gendarmenmarkt), levo od ulaza u operu, prema centralnom delu trga, na kome se postamentom ističe spomenik Šileru, stoji utisnuti natpis u ploči: Berlin ist gewiss eine der schönsten Städte in Europa. Georg Foster 1779. (Berlin je zasigurno jedan od najlepših gradova Evrope). Mislim da je sve ostalo istorija koju svakako treba obeležiti ma koliko ona teška bila. I mislim da Berlin upravo to i radi, na način koji jeste primeren – čuvanjem sećanja na žrtve.
tekst objavljen u casopisu ARHITEKTURA - Decembar 2009